|
|
|
 |
|
|
Filip Lukenda; svećenik (1943-1995)
Rođen je 01-05-1943. godine u Barlovcima kod Banja Luke. Zaređen je za svećenika 29-06-1969. godine u Đakovu. Ubijen je i spaljen u Presnačama kod Banja Luke 12-05-1995. godine zajedno sa časnom sestrom Cecilijom Grgić. |
|
|
Daljnji biografski podatci:
Filip je sin Ante i Anđe rođ. Matošević, jedan od šestero djece. Kao dijete ostaje bez oca, na brizi samo majci. Osnovnu školu završio je u rodnim Barlovcima i Dragočaju, gimnaziju u interdijecezanskom sjemeništu u Zagrebu i Đakovu, a studij bogoslovlja također u Đakovu. Za svećenika je zaređen u Đakovu na Petrovo 1969. Svećeničku djelatnost započeo je kao kapelan u župi Pohoda Bl. Dj. Marije u Banjoj Luci (1969-1970), da bi nakon godinu dana postao župnik u Glamoču. Odatle je završio i šestu godinu bogoslovnog studija i diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U Presnače, mjesto svoga mučenstva, došao je 27-11-1972. godine i tu djelovao najprije kao samostalni kapelan do 1977. godine, a zatim kao župnik sve do smrti, izuzev vremena provedenog u zavoru.
Sagradio je župnu kuću i prelijepu crkvu koja je proglašena dijecezanskim svetištem sv. Male Terezije, neumorno širio pobožnost toj svetici, ali ujedno od zapuštene župe stvorio solidno pastoriziranu župnu zajednicu. Dozvolom biskupa banjolučkog mons. Alfreda Pichlera uredio je i izdao dva izdanja (1990. g. i 1991. g.) molitvenika ''Kiša nebeskih ruža'' u čast sv. Maloj Tereziji. Uvijek uporan i revan u svakome poslu koji mu je povjeren. U vrijeme ratnih stradanja veoma se zauzeo za karitativnu pomoć ne samo svojim župljanima, nego i na razini cijele biskupije. Kroz više godina pratio je Caritasove konvoje iz Zagreba u Banju Luku, jednom ili dva puta mjesečno. Zato nije htio otići iz svoje župe, jer je bio svjestan da nikome nije kriv, a svakome je pomagao. Mučeništvom je zapečatio, zajedno sa svojom suradnicom, sestrom Cecilijom vjernost svome zvanju, Bogu i narodu.
Opis mučeništva:
Filip je odavno bio na meti protivnika Crkve i katoličke vjere. Imao je čast biti posljednji katolički svećenik u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji, koji je na komunističkom montiranom procesu osuđen na zatvorsku kaznu. Bilo je to 1986. godine. Rano u jutro 24-01 te godine službenici banjolučke službe su u najgoroj staljinističkoj maniri pozvonili na vrata župnog stana. Cijeli dan su vršili premetačinu župnog stana i crkve, te po njezinu završetku uhitili župnika i odveli u istražni zatvor. Iako je sudski proces bio prava farsa, jer je dio svjedoka priznao da je od SUP-a u Banjoj Luci dobio tekst koji je trebao naučiti napamet i iznijeti kao svoje ''svjedočenje'', Filip je ipak osuđen na četiri godine zatvora zbog navodnog širenja vjerske i nacionalne netrpeljivosti, što ničim nije stvarno dokazano; no presuda je ionako već unaprijed bila pripremljena.
Drugostupanjski sud u Sarajevu smanjio je kaznu na dvije i pol godine, a stvarno je vlč. Filip odležao godinu i pol i to u Banjolučkom zatvoru na Tunjicama, i u Foči. Tu mu se zdravlje, koje je već bilo dobrano nagriženo, još pogoršalo.
Međutim, Filipova subraća svećenici i njegovi biskupi znali su cijeniti njegovu žrtvu i solidarizirati se s njime. Molili su za njega sa svojim župnim zajednicama, posjećivali ga kada im je to bilo dopušteno, nosili mu hranu iz Biskupijskog ordinarijata sve vrijeme dok je bio u zatvoru u Tunjicama, a na blagdan zaštitnika biskupije, Sv. Bonaventuru, 15-07-1986. godine kojom se zgodom svećenici okupljaju oko biskupa na proslavu, poslali su mu pismo podrške, koje su nazočni potpisali.
Iz zatvora je izašao 24-07-1987. godine. Nakon liječenja i oporavka opet je preuzeo svoju staru dužnost, župnika i čuvara svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa u Presnačama.
Sa svojim župljanima u Presnačama proživio je teške godine domovinskog rata 1991-1995. godine. Više puta pucano je na župnu crkvu i stan iz vatrenog oružja, a jedanput i na njegov automobil kada se u večer vraćao u svoju župu. Bio je upozoren da mu se sprema zlo, ali je odbijao savjete da se povuče, smatrajući da nikome nije kriv, te da nema zašto bježati.
Vrhunac njegova mučenstva nastupio je kratko nakon ponoći 12-05-1995. godine, kada je eksplozivom minirana i upotpunosti srušena monumentalna crkva i biskupijsko svetište sv. Male Terezije, a župni stan provaljen i zapaljen. Skupa sa stanom spaljeni su vlč. Filip Lukenda i njegova vjerna suradnica s. Cecilija Grgić, redovnica družbe sestara Milosrdnica, nakon zlostavljanja prije njihove okrutne smrti, tako da su od njihovih tijela ostali samo pougljeni ostatci. Vlasti su htjele prikriti zločin i prikazati kako su Filip i Cecilija zapravo pobjegli, no ta nakana ipak nije uspjela. Ostatci tijela mučenika Filipa i Cecilije s najdubljim su poštovanjem pokopani na banjolučkom groblju Svetoga Marka, nakon što je u katedralnoj crkvi biskup mons. Franjo Komarica zajedno sa svećenicima i prepunom katedralom vjernika slavio sv. Misu zadušnicu. Tijela su do groba otpratili braća svećenici, nekoliko časnih sestara i najhrabrijih vjernika, na čelu sa generalnim vikarom biskupije, mons. Antom Orlovcem, budući da je biskup u to vrijeme bio u kućnom pritvoru i bilo mu je zapriječeno kretanje.
Literatura: |
|
Naslovnica
Naši mučenici 