Naslovnica Naši mučenici  Cecilija Grgić...

Cecilija Grgić - Pava;

časna sestra (1952-1995)

Sestra CECILIJA GRGIĆ – PAVA, umrla je mučeničkom smrću 12-05-1995. u Presnačama kod Banja Luke.

Pava je rođena 22-08-1952. u Dubravama, Novi Šeher. Roditelji su joj bili Ivo i Ana rođena Domišlić.

Iz životopisa sestre Cecilije vidi se da je od rane mladosti proživljavala teške dane. Rođena je u brojnoj obitelji od sedmero djece. Teško je bilo roditeljima uzdržavati tako veliku obitelj. Ona sama piše: «Školu sam pohađala uz teške uvjete. U prvom redu škola je bila vrlo daleko, a drugo roditelji nisu bili u mogućnosti da me do kraja školuju. Uza sve poteškoće završila sam četiri razreda. Poslije toga sam ostala kod kuće s mamom i sestrama i obrađivala zemlju. Nije to bilo lako za mladu djevojčicu. Mukotrpan život prerano je počeo.»

Kada je imala šesnaest godina, Pava je odlučila da pođe u samostan sestara milosrdnica. U svojoj preporuci njezin župnik, fra Franjo Čalaga, piše: «Šaljem Vam kandidaticu Pavu Grgić. O njoj mogu reći samo najbolje jer se vladala kao prava i praktična kršćanska djevojka. Vjerujem da će njezin primjer i na druge djevojke u mojoj župi pozitivno djelovati...» Prve dvije godine provodi u samostanu u Luznici gdje uči i polaže osmogodišnju školu u školi «Ivana Brlić Mažuranić» u Savskom Marofu. U postulaturu je stupila 14-08-1970. godine u Kući matici u Zagrebu. Njezina odgojiteljica između ostalog piše: «Poslušna je. Zadovoljna je s onim što ima i želi ostati nezapažena. Ističe se pobožnošću i često boravi u kapeli. Njezine je savjesti, malih zahtjeva. Shvaća redovnički život.» Godinu dana kasnije, 13-08-1971. započinje novicijat, a 15-08-1972. god. polaže prve redovničke zavjete. Zbog bolesti pluća liječila se u Vrbasu, a nakon toga 19-08-1974. god. dolazi u Brčko. I iz toga vremena imamo zapisano svjedočanstvo: «Sestra Cecilija je u svim povjerenim poslovima vrlo spretna, sposobna, a kako pokazuje i zadovoljna. Nijedan posao nije joj pretežak. Radi veselo, točno, bez prigovora. Vrlo je uredna i čista.» Već 11-10-1975. odlazi za Sarajevo gdje završava Katehetski institut. Od 04-09-1978. god. radi u Livnu kao katehistica, a 15-08. iste godine polaže svoje doživotne zavjete.

Dana 06-09-1980. premještena je u Presnače (kod Banja Luke), gdje ostaje do svoje mučeničke smrti. Samo je kratko vrijeme djelovala u gradskoj župi Pohoda BDM u Banjoj Luci, od 21-08. do 01-12-1991.

S. Cecilija je radila tiho i s ljubavlju svaki posao u svetištu sv. Male Terezije koju je iskreno voljela. U zajednici je bila poznata po zdravom humoru kojim bi razbijala napete situacije. Nije pokazivala strah, nego je sve hrabrila. Zato je bila voljena.

O sestri Ceciliji dala je lijep izvještaj i s. Agneza Milovac koja je sve vrijeme s njome radila i živjela u župi Presnače. Ona piše: «S. Cecilija je u župi Presnače držala vjeronauk i vodila crkveno pjevanje. Svaki početak je težak, pa i ovaj. Zbog slabih pluća s. Cecilija je teško pjevala. Često joj se vidjela i pokoja suza u očima, ali nije nikada rekla: ja to ne mogu ili neću. Svoje dužnosti vršila je do kraja. Crkvu je prekrasno uređivala, posebno za velike blagdane. Svakog se posla rado prihvaćala, ništa joj nije bilo teško. Pomagale smo jedna drugoj u svemu... Bila je neumorna u svakom poslu. S župnikom lijepo je surađivala u pastoralu. Djeca i mladež su je voljela. Zvali su je naša junakinja, kakvom se uistinu i pokazala... Kako su kod nas nastale ratne strahote, ona bi često znala reći: «Pa što onda ako budemo mučenici? Zar toliki narod oko nas ne trpi, a mi da prođemo samo tako.» To je bila s. Cecilija. Dosljedna u svemu.

Za jednog svog pohoda kući matici u Zagrebu, na upit zar se ne boji i zašto se malo ne makne iz te strašne situacije, pa bi se mogla vratiti kada se malo stanje smiri, nedvosmisleno je odgovorila: «Bojim se. Ali ako odemo i župnik i ja tko će ostati s narodom? Svi će se razići. Moramo ostati zbog naroda.»

U noći s 11. na 12-05-1995. godine crkva svetišta u Presnačama je minirana. Za župnika i sestru ništa se nije znalo. Tek drugog dana je potvrđeno da su vlč. Filip i s. Cecilija mučeni i spaljeni u župnoj kući. Sva nagađanja o tome koliko je okrutno mučenje bilo, ostala su zavijena u tajnu.

Sprovodne obrede predvodio je 14. svibnja u katedrali biskup Komarica koji se u to vrijeme nalazio u kućnom pritvoru, a samo nekolicina vjernih, predvođeni generalnim vikarom mons. Antom Orlovcom prisustvovala je pokopu na katoličkom gradskom groblju sv. Marka, gdje su ostaci spaljenih tijela položeni: vlč. Filip u svećeničku grobnicu, a s. Cecilija uz svoje ostale susestre.

Tih dana je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, između ostalog, napisao Vrhovnoj poglavarici sestara milosrdnica u Zagreb: «Osobit je Božji dar i samoj Družbi, i našoj biskupiji, kao i cijeloj Crkvi mučenička smrt drage i požrtvovne naše sestre Cecilije! I ona, kao i župnik, graditelji i čuvari biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa, istinski su svjedoci vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Oboje su živjeli, radili, izgarali i izgorjeli za vjernike župe Presnače, kao i za sve ljude ovoga kraja. Njihova, za sve nas neshvatljiva i prerana krvava smrt, utopila se u isto tako krvavu smrt nevinog Božjeg Jaganjca, Isusa Krista. Doista se može na njih primijeniti svetopisamska riječ “Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti, ako smo ustrajali, s njim ćemo i kraljevati” (2 Tim 2,11-12). Divni i svijetli lik naših mučenika, svjedoka vjere, neće kod naših vjernika sigurno nikada izblijediti! Uvjeren sam da će žrtve njihovih života uroditi obilnim plodovima u Kristovoj Crkvi, kao što je to bio slučaj kroz svu njezinu povijest.»

Izabranjem sestre Cecilije u ZBOR MUČENIKA, Bog je darovao Družbi sestara milosrdnica, Crkvi i cijelom patničkom našem narodu dar za sva vremena i vječnost. Kruna je to Cecilijinog poniznog i tihog služenja, nesebičnog predanja i rada u župi Presnače koju je voljela srcem i dušom.

Prikupila i zapisala s. Mirna Matić